Kontrolni interes (engl. Controlling Interest) predstavlja vlasnički interes koji vlasniku daje mogućnost da kontroliše ili odlučujuće utiče na donošenje važnih odluka u kompaniji. Najčešće se ostvaruje posedovanjem više od 50% akcija sa pravom glasa, ali kontrola nije nužno vezana samo za ovaj procenat.
Kod kompanija sa raspršenom vlasničkom strukturom, kontrola može postojati i sa manjim procentom vlasništva ako drugi akcionari nemaju dovoljno glasova ili ne učestvuju aktivno u donošenju odluka. Zato je kod pojma Controlling Interest važnije stvarno pravo kontrole nego samo procenat vlasništva.
Šta je kontrolni interes?
Akcionar ima kontrolni interes kada poseduje dovoljno glasačkih prava da može da utiče na donošenje ključnih odluka kompanije.
U najjednostavnijem slučaju, investitor koji poseduje više od 50% akcija sa pravom glasa ima većinu glasova na skupštini akcionara. To mu omogućava da značajno utiče na izbor organa društva i donošenje odluka za koje je potrebna obična većina.
Međutim, vlasnički procenat i kontrola nisu uvek ista stvar. Kompanija može imati više klasa akcija sa različitim pravima glasa, a vlasnička struktura može biti veoma raspršena. U takvoj situaciji investitor može imati efektivnu kontrolu i sa manjim procentom ukupnih akcija.
Važno je razlikovati i vlasništvo nad kapitalom od prava glasa. Akcije bez prava glasa mogu predstavljati deo kapitala investitora, ali ne daju istu mogućnost učestvovanja u odlučivanju kao akcije sa pravom glasa.
Kako se stiče kontrolni interes?
Kontrolni interes može nastati na više načina:
- kupovinom većinskog paketa akcija;
- sticanjem većine glasačkih prava;
- sporazumom sa drugim akcionarima;
- posedovanjem akcija sa većim brojem glasova;
- drugim ugovornim ili vlasničkim aranžmanima koji daju mogućnost kontrole, u skladu sa primenljivim pravom.
Najjednostavniji primer je kupovina 55% akcija sa pravom glasa. Investitor tada poseduje većinu glasova i, pod pretpostavkom da nema posebnih ograničenja, može imati kontrolu nad odlukama koje se donose običnom većinom.
Jednostavan primer kontrolnog interesa
Pretpostavimo da kompanija ABC ima 1.000.000 akcija sa pravom glasa.
Investitor poseduje 550.000 akcija.
Njegov udeo iznosi:
550.000 ÷ 1.000.000 × 100 = 55%
Sa 55% glasačkih prava investitor ima većinu glasova na skupštini akcionara, pod uslovom da se na konkretnoj sednici primenjuju pravila koja omogućavaju odlučivanje tom većinom.
To je tipičan primer kontrolnog interesa.
Da li je za kontrolu uvek potrebno više od 50%?
Ne.
Više od 50% akcija sa pravom glasa predstavlja najjednostavniji oblik većinske kontrole, ali kontrolni interes može postojati i sa manjim vlasničkim udelom.
Na primer, zamislimo kompaniju čije je vlasništvo veoma raspršeno. Ako jedan investitor poseduje 20% ili 30% glasačkih prava, a preostali akcionari pojedinačno imaju mnogo manje udela i ne učestvuju aktivno u glasanju, taj investitor može imati značajan, a u određenim okolnostima i kontrolni uticaj.
Zato se prilikom procene kontrole posmatraju struktura vlasništva, prava glasa, sastav organa društva, sporazumi između akcionara i druga relevantna prava, a ne samo procenat akcija.
Kontrolni interes i upravljanje kompanijom
Kontrolni interes može omogućiti vlasniku da značajno utiče na:
- izbor i razrešenje članova organa društva;
- poslovnu i stratešku politiku;
- donošenje važnih odluka na skupštini;
- raspodelu dobiti, kada su za to ispunjeni zakonski i drugi uslovi;
- određene statusne i kapitalne promene, ako vlasnik ima dovoljan broj glasova za potrebnu većinu.
Ipak, kontrolni akcionar ne može automatski poništiti svaku odluku drugih organa niti ima neograničena prava. Način ostvarivanja kontrole zavisi od zakona, statuta društva, klase akcija i vrste odluke koja se donosi.
Kontrolni interes u računovodstvu
Pojam Controlling Interest posebno je važan kod konsolidovanih finansijskih izveštaja.
Kada jedno društvo kontroliše drugo društvo, društvo koje vrši kontrolu može biti matično društvo (Parent Company), dok je društvo pod kontrolom zavisno društvo (Subsidiary).
U takvoj situaciji matično društvo može biti obavezno da priprema konsolidovane finansijske izveštaje, u skladu sa primenljivim računovodstvenim standardima.
Ako matično društvo ne poseduje 100% zavisnog društva, deo kapitala i rezultata koji pripada ostalim vlasnicima može se prikazati kao nekontrolisano učešće (Non-controlling Interest – NCI).
Kontrolni interes i većinski udeo nisu potpuno isti pojmovi
Pojmovi većinski udeo i kontrolni interes često se koriste kao sinonimi, ali nisu uvek potpuno jednaki.
Većinski udeo obično označava posedovanje više od polovine akcija ili glasačkih prava.
Kontrolni interes širi je pojam jer se odnosi na sposobnost ostvarivanja kontrole nad donošenjem odluka, koja u određenim okolnostima može postojati i bez više od 50% vlasništva.
Kontrolni interes u Srbiji
U Srbiji se pojam kontrole mora posmatrati u kontekstu konkretne oblasti prava.
Kod akcionarskih društava, Zakon o preuzimanju akcionarskih društava propisuje poseban „kontrolni prag“ od 25% akcija sa pravom glasa za potrebe obavezne ponude za preuzimanje. Lice koje neposredno ili posredno, samostalno ili zajednički sa drugim licima, pređe taj prag može imati obavezu da objavi ponudu za preuzimanje, uz zakonom propisane izuzetke.
Ovaj prag ne znači da vlasnik 25% automatski ima većinsku kontrolu nad svim odlukama kompanije. Reč je o posebnom pravnom pragu koji aktivira određene obaveze prema akcionarima.
Takođe, kod pojedinih odluka potrebne su posebne većine, pa posedovanje više od 50% glasova ne znači automatski da vlasnik može samostalno doneti svaku moguću odluku.
Kod prinudnog otkupa akcija, važeći Zakon o privrednim društvima predviđa, između ostalog, prag od najmanje 90% osnovnog kapitala i najmanje 90% glasova svih akcionara koji poseduju obične akcije, pod uslovima propisanim zakonom.
Zbog toga je važno razlikovati većinsko vlasništvo, kontrolni interes, kontrolni prag za ponudu za preuzimanje i prag za prinudni otkup. To nisu isti pravni pojmovi.
Zaključak
Controlling Interest označava vlasnički interes koji omogućava ostvarivanje kontrole nad donošenjem odluka u kompaniji. Najčešći oblik je posedovanje više od 50% glasačkih prava, ali stvarna kontrola može postojati i sa manjim udelom, u zavisnosti od vlasničke strukture i prava glasa.
U Srbiji se ovaj opšti pojam ne sme mešati sa posebnim zakonskim pragovima, kao što je 25% za obaveznu ponudu za preuzimanje ili 90% za određene slučajeve prinudnog otkupa.